MUZEJ GRADA RIJEKE
 
PROJEKTI


ADAMIĆEVO DOBA

1780. - 1830.

TKO JE ADAMIĆ?


Andrija Ljudevit Adamić (Andrea Lodovico Adamich, Rijeka 1766. - 1828.), trgovac i poduzetnik, projektant i graditelj, poticatelj gospodarskog i kulturnog razvoja, čovjek je velikih dosega, prijatelj mnogih uglednika, moćnih političara i vojskovođa.
Osnivač je i vlasnik brojnih manufaktura (likera, jedara, konopca, papira, stakla…), brodovlasnik i posjednik niza kuća i imanja.

Kao graditelj (1790-ih je "građevinski kancelist" riječkoga gubernija) i poticatelj kulturnoga i društvenog života, svim silama nastoji na preobrazbi Rijeke u moderan grad. Projektira urbanističke zahvate - izgradnju novih ulica te pokreće sadnju drvoreda platana. Radi na projektu za plovnost Kupe i na izgradnji Lujzijane, ceste koja će bolje povezati riječku luku i unutrašnjost. O svom trošku gradi veliko kazalište (1805.) koje može primiti tisuću i šesto gledatelja. Osniva moderan orkestar i dovodi kazališne družine, osniva trgovački klub - kasino, zalaže se za izgradnju velikog hotela dostojnog uglednih poslovnih ljudi i trgovaca. Preuzima i prosvjetiteljsku ulogu - predlaže osnutak manufakture u kojoj će zaposliti sirotinjske sinove i dati im zanat i školu te ih učiti glazbi.

Adamić je čovjek širokih dosega. Za vrijeme ratnih napetosti obilazi mediteranske luke da bi svoje brodove spasio od zapljene. Putuje i zbog poslovnih obveza. Najrazvijenija mu je trgovina s Englezima, pa više puta odlazi u London. Razvija velike poslove po cijelom Mediteranu, na raznim stranama ima i svoje agente i partnere, dobro posluje s Francuskom (izvoz drva za gradnju brodova) te s Maltom, Tunisom i Turskom. Svoju robu (staklo) izvozi i u Srednju Ameriku i Brazil.

Kao političar razvija odnose s najvećim državnicima i vojskovođama (među ostalim, i s britanskim ministrom vikontom Castlereighom, austrijskim ministrom Hudelistom, francuskim maršalom Marmontom, austrijskim maršalom Lavalom Nugentom, zagrebačkim biskupom, kardinalom Vrhovcem…). Vijećnik je riječkoga kapetanskog vijeća, predsjednik Trgovačke komore, više puta sudjeluje u riječkoj delegaciji kod cara (u Veroni, Ljubljani…), vijećnik je hrvatsko-mađarskog parlamenta (Požunskog sabora u Bratislavi). Neko je vrijeme i konzul Velike Britanije.

Adamić je vizionar, svjestan nužnosti brza napretka. To je čovjek bečkoga odgoja i europskih veza (govori i poznaje šest jezika - hrvatski, talijanski, engleski, francuski, njemački i latinski!), a kao uspješan poduzetnik i trgovac ima snažan utjecaj u međunarodnim političkim i trgovačkim krugovima. Potiče razvoj gospodarstva i osnivanje kreditnih banaka. Kao vijećnik Požunskog sabora 1820-ih zalaže se za osnutak velikoga izvoznog trgovačkog društva nužnog za poticanje izvoza hrvatskih i mađarskih proizvoda. U vrijeme prvih pruga i parobroda, zalaže se za izgradnju željeznice prema sjeveru i parobrodarske pruge prema jugu.
A bila je tek sredina 1820-ih!

Jedan je engleski putopisac desetak godina nakon njegove smrti ustvrdio: - Imao sam sreću poznavati toga izvanrednog čovjeka!


KOME JE PROJEKT NAMIJENJEN?

Izložba i brojne manifestacije u sklopu projekta namijenjene su prije svega mladima, a ustrajat će se na preglednosti i zanimljivosti, jednostavnosti, duhovitosti i maštovitosti. Cilj je Adamićeva doba pridobiti i komunicirati s najširom publikom - učenicima, studentima, građanima i turistima te otkriti ključno vrijeme preokreta, kada je feudalizama radikalno potisnut građanskim društvom i industrijskom revolucijom.

Projekt je namijenjen i znanstvenicima, istraživačima i kulturnoj javnosti.
Uz izložbu bit će objavljen iscrpan zbornik radova u kojemu sudjeluje dvadesetak stručnjaka iz Hrvatske, Austrije, Mađarske, Velike Britanije i Sjedinjenih Država, a namijenjen je stručnoj i kulturnoj javnosti.
Uz zbornik bit će objavljena i manja edukativna publikacija namijenjena široj publici te manji katalog-depliant.

Uz manifestacije namijenjene mladima, razne će kulturne ustanove prirediti posebne istraživačke i znanstvene projekte (izložbe, publikacije, monografije) nastale na temelju arhivske, knjižnične i muzejske građe iz vlastitih fundusa.

 

Muzej grada Rijeke
ADAMIĆEVO DOBA (1780. - 1830.)

izložba



1. Šećer na početku - grad mali, ali sladak
Razvoj društva i porast stanovništva

Kada carica Marija Terezija, na prijedlog svoga sina Josipa II., godine 1779. Rijeku dodjeljuje Mađarima kako bi ovdje razvili luku kakvu su Austrijanci izgradili u Trstu, spretni se trgovac Simone, Andrijin otac, već počeo bogatiti i uzdizati obitelj Adamić, kupovati brodove i graditi svoje kuće. Iako pučanin skromna podrijetla i nevelika obrazovanja, među vodećim je riječkim poduzetnicima u vrijeme kada se, 1870-ih, počinju znatnije razvijati poslovi i otvarati manufakture.
Mali Andrija u to vrijeme stječe prvo obrazovanje kod mladog studenta, budućega krčkog biskupa Josipa Šintića.

Iz donedavne mjesne obamrlosti izdizalo se jedino veliko "Tršćansko-riječko trgovačko društvo" i njegova rafinerija šećera koju su osnovali trgovci iz Beča i Antwerpena, i koja, osim šećera, trguje kavom, mirodijama i drugim kolonijalnim proizvodima. Društvo je imalo i vlastite rudnike, manufakture te brodove i dobro organiziran morski i kopneni prijevoz.
Krajem stoljeća Društvo postiže najveći uspon i ima tisuću radnika, od kojih čak oko sedamsto radi u prijevozu, a ostali u upravi i proizvodnji šećera.
Takva "svemoćna" privilegirana trgovačka društva nastala su u feudalnim društvenim okvirima. U njima se isprva okuplja društvena i trgovačka elita bliska Dvoru (pa je dioničar i sama carica kojoj je, simbolično, darovano nekoliko dionica). No budućnost pripada privatnom kapitalu i slobodnom poduzetništvu.

To je i vrijeme "demografske eksplozije". U pola stoljeća prijeloma mnogi gradovi dosižu dvostruko ili višestruko povećanje. Krajem toga razdoblja, oko 1830., Rijeka ima tek desetak tisuća stanovnika, a gotovo svi ostali hrvatski gradovi još manje. U to doba London, najveći europski grad, već ima milijun, a Pariz pola milijuna stanovnika. Više desetaka europskih gradova ima više od stotinu tisuća stanovnika.


2. Doba revolucija - jedna carica, jedan car
Marijaterezijanske i jozefinske reforme

Krajem 1770-ih Andrija Adamić odlazi u Beč na školovanje kod redovnika pijarista kojima je osnovna zadaća školovanje i odgoj mladeži. Polazi Hauptschule u Josefstadtu, i među najboljim je učenicima. Uz krute knjiške, uči i praktične stvari, korisne za život budućeg trgovca i poduzetnika. Usavršava se u tehničkim znanjima i tehničkom crtanju, poznavanju graditeljstva i gospodarstva. U Beču ostaje do sredine osamdesetih da se izvježba u trgovačkim i financijskim znanjima. Naučio je i nekoliko jezika koji su mu podosta pomogli u životu - uz knjiški, ali još vrlo upotrebljavan latinski, govori talijanski, njemački, francuski i "ilirski" - zapravo hrvatski. Poslije je naučio i engleski.

Za odgoj novih "domovine sinova" u duhu prosvjetiteljstva, carica je Marija Terezija krajem svoje vladavine već reformirala školstvo, no reforma u praksi nije imala osobita uspjeha.
Carevinu su još više obilježile brojne, iako uglavnom neuspjele reforme caričina sina Josipa II., koje su ipak uzdrmale nedodirljivost "staroga svijeta" i odškrinule put opreznu preobražaju stare države u modernu državu te aristokratskog društva u građansko.
Josip II. ukinuo je crkvene redove i lišio ih odgajanja mladeži - i riječke isusovce i bečke pijariste. Odijelio je i crkvu od države, provodio gospodarske reforme. Čak je pokušao ukinuti i kmetstvo, no bilo je za to još dobrih pola stoljeća prerano. Među najvažnijim je reformama i među rijetkim uspjelima reforma proglašena ediktom o toleranciji inovjeraca - Grka, Srba, Židova, evangelista… To je osobito važno za trgovačka i lučka središta poput Rijeke i Trsta, u kojima su se sve više naseljavali strani trgovci.


3. Merkantilizam i liberalni kapitalizam
Doba trgovaca i krčitelja napretka


Andrija Adamić u poslove se uputio već u Beču i spreman dočekao osnutak zajedničke tvrtke s ocem - Adamić i sin 1886. godine. Ženidbom pak ulazi u krug riječkih patricija i uz pomoć uspješnog tasta Vida Barcicha, trgovca i dubrovačkog konzula iz redova najstarijih gradskih obitelji, stječe dobre veze koje pomažu poslovima s Dalmacijom i Dubrovnikom. Adamić razgranava trgovinu s mediteranskim lukama, izvozi drvo u Englesku, a neke svoje proizvode (staklo) i u Ameriku. U nemirno doba napoleonskih ratova i trgovinskih blokada koje Francuska nameće Engleskoj, trgovina nerijetko postaje krijumčarenje, a trgovac često riskira imetak.
Adamić katkad završava i u zatvoru, no i dalje istodobno trguje s obje zaraćene strane. Mnogi trgovci iz dviju važnih carskih luka, poput Tršćanina Pasqualea Riccija i Riječanina Adamića, imaju širok društveni ugled i kod kuće i u prijestolnici, a obnašaju i razne društvene i političke dužnosti - Riccija, na primjer, Dvor zadužuje da uvede na dužnost prvog riječkoga guvernera (1779.). Adamić već 1790-ih dobiva zadatke vezan uz razvoj prometa i trgovine, a 1825. postaje zastupnik u hrvatsko-ugarskom parlamentu u Bratislavi - Požunskom saboru i uvažen član kraljevskih gospodarskih komisija u Pešti.
Trgovinom, ulaganjem i poslovima bave se i aristokrati i crkveni velikodostojnici poput zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca koji je uz Adamića i mnoge druge, dioničar trgovačkog društva za izgradnju prometnica od Karlovca do Rijeke. Adamić čak uspijeva za trgovinu zagrijati i Antuna Mihanovića, intelektualca, poslije diplomata i političara, te se upućuje u Ameriku (1826.) uz podršku i s preporukama samoga dvorskog kancelara (premijera) kneza Metterincha, s namjerom da tamo potakne izvoz hrvatskih i ugarskih proizvoda, koji bi bio od strateške važnosti za državu.

4. Na putu k industrijalizaciji
Doba manufakture

Adamić širi poslove i, uza stalne trgovinske pothvate, osniva i razvija mnogobrojne manufakture u kojima se proizvode različiti proizvodi - rozolio (liker), jedra, konopac, papir, staklo… Prvi su ambiciozniji riječki pogoni smješteni u klancu Rječine gdje ima dovoljno vode za pogon i proizvodne potrebe. Adamić prednjači u osnivanju manufaktura i vizijama razvoja.
Na pravom je putu da se od trgovca prometne u industrijalca - no taj će se konačni preobražaj moći završiti tek nakon njega, sa sljedećom generacijom koja će ujedno i posve razdvojiti poslove jednih od drugih - trgovaca od industrijalaca.

Osamnaesto stoljeće doba je procvata manufakturne proizvodnje. Krajem stoljeća u Engleskoj je već patentiran parni stroj (1775.). Iako ih se obično naziva "fabbrica" (tvornica), premoć manufaktura nad tvornicama - malim pogonima s desetak radnika, u kojima još nema parnih strojeva (osim u Engleskoj), proteže se barem do polovice devetnaestoga stoljeća.
Prvi parni strojevi znatnije se počinju širiti Europom tek 1830-ih godina.
I primjer Adamićeve manufakture papira potvrđuje takav razvoj - u njoj je radilo nekoliko radnika, a glavni je pogon mlinski kotač. Kada se posla prihvati jedan Englez, u partnerstvu sa svojim prijateljem, nastaje prva prava riječka tvornica papira -Smith & Meynier, 1830-ih u Rijeku dolazi i prvi parni stroj, a pogon počinje zapošljavati više od stotinu radnika.

U odnosu prema obrtničkoj proizvodnji, manufakture su bitno povećale produktivnost. Nova proizvodna tehnologija omogućila je masovnu potrošnju. Na tržištu se pojavljuju "industrijski", serijski proizvodi proizvedeni za kućanstvo, koji postaju sve rašireniji i dostupniji. U Europu stiže porculan, proizvode se i jeftinije posude od kamenine, stakleno posuđe, a uskoro i proizvodi od lijevanoga željeza - peći i razni drugi predmeti. Masovna proizvodnja treba reklamu i otkriva "katalošku prodaju". Pojavljuju se i prvi reklamni litografski tiskani katalozi prvih velikih tvornica.


5. Put u svijet
Kako ubrzati promet?

U to je doba komunikacija spora. Kada se sredinom 1780-ih počinje baviti poslovima, tek su proradili prvi Wattovi parni strojevi, ali još nema ni prvih parobroda ni željeznice. Ceste su loše, katkad i prestrme, pa njima ne mogu proći kola sa zapregom. Samo se u ravničarskim predjelima mogu koristiti još neusavršena teška teretna kola.
Morski putovi, rijeke i kanali najpogodnije su prometnice, stoga se Adamić već 1796. trajno i ambiciozno angažira na regulaciji Kupe za plovidbu od Karlovca do Broda (na Kupi), a poslije i na izgradnji Lujzinske ceste. Predlaže i pomorske linije uzduž dalmatinske obale, sve do albanske obale. Sam radi idejne skice trase Lujzijane i još desetljećima potiče i agitira za regulaciju Kupe i izgradnju cesta.
Tehnička otkrića početkom 1800-ih, prvi parobrodi i željeznica (1814.) potiču ga na predlaganje parobrodarske linije duž jadranske obale (1821.). Zalaže se i za izgradnju željeznice za Beč i Budimpeštu (1825.).
Iako su prvi parobrodi zaplovili Jadranom i Dunavom već 1818., tek su nakon "njegove ere" postali dovoljno pouzdani i sigurni. I prva željeznica u Monarhiji pojavila se poslije, tek 1837. godine.
Glavna su tema razvoja komunikacija osamnaestog i početka devetnaestoga stoljeća plovni kanali i ceste. Među najzanimljivijim, katkad utopijskim zamislima, svakako su planovi za povezivanje Beča kanalima s najudaljenijim krajevima Europe. Jedan bi od njih dopirao i do Kraljevice i spajao prijestolnicu s Hrvatskim primorjem, dok bi se drugi gradio prema Trstu.
U drugoj polovici osamnaestoga stoljeću konačno se počinje razvijati i mreža dobrih cesta kojima mogu voziti teretna zaprežna kola i prve poštanske diližanse. Redovita poštanska linija između dviju glavnih carskih luka, Trsta i Rijeke, otvorena je 1. kolovoza 1794. i vozi jednom u tjednu. Nešto poslije, 1808., otvorena je linija duž južnoga djela Primorja - iz Rijeke u Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi i Senj.
Još su zadugo za promet najisplativiji morski i riječni putovi pa postoje stalne dvojbe treba li se žito iz Panonije izvoziti rijekama do Crnoga mora ili preko teško prohodnih planinskih predjela do Rijeke. I Adamić je 1795. zadužen za istraživanje puta do ušća Dunava - odakle šalje opsežan izvještaj.


6. Rat bez mira - napoleonski ratovi
Trgovačka blokada i procvat krijumčarenja

Ubrzo nakon Francuske revolucije Adamić se spretno prilagođuje ratnim prilikama. Iste revolucionarne godine putuje po mediteranskim lukama kako bi spasio vlastite brodove od zapljene.
Od sredine 1790-ih pa idućih dvadesetak godina Europa je u znaku Napoleonove zvijezde i u neprestanoj napetosti između rata i mira. Adamić se uspješno u tome snalazi, obično trguje s obje zaraćene strane, uživa zaštitu i jednih i drugih - i pritom dobro zarađuje. To ga, doduše, stoji ponekog stresa i ponekoga neudobnog boravka u zatvoru, no bez prevelikih posljedica.
Uspijeva imati zaštitnike na obje zaraćene strane. Dobri odnosi s francuskim vlastima i samim maršalom Marmontom, vojskovođom u francuskim pohodima u Primorju i Dalmaciji, omogućuju mu monopolistički status u nabavi soli za Ilirske provincije. Istodobno obavlja i poslove za Austriju i trguje s Englezima, najljućim francuskim neprijateljima. Pritom ustrajno zadržava ugarsko državljanstvo, iako je građanin Rijeke koja je tada na "francuskom" tlu.
Adamić je, prije svega, pragmatik, a poslovi i zarada na prvome su mu mjestu. Stoga sudjeluje i u rizičnim krijumčarskim poslovima i u vrijeme najžešće francuske blokade otprema pošiljke robe tajnim "balkanskim" putovima čak do Beča.
U tim mu poslovima strada i poneki brod i teret, no to je predviđen rizik ratnoga trgovanja.

Francuzi su prvi put nakratko u Rijeci 1797., potom 1805., a onda se ustaljuju više godina, od 1809. do 1813., uspostavljajući Ilirske provincije. Donose i novu upravu i duh revolucije i građanskog doba - od čega ponešto ostaje i nakon njihova odlaska.

Revolucionarne tekovine Adamića se nisu osobito kosnule, iako su dotaknule neke njegove poznanike. Jedan je "jakobinac", mladi Bujanović (zapravo Bujan), podrijetlom iz Praputnjaka, nadomak Rijeke, zamalo stradao zbog sudjelovanja u Martinovićevoj zavjeri u Mađarskoj. No Adamiću je više stalo do uspona u postojećoj društvenoj hijerarhiji i do plemićke časti. Uvijek je spreman na poduzetnički rizik, čak i u opasnim ratnim uvjetima, ali ga ne zanimaju nikakvi zanesenjački društveni prevrati.


7. Gospodari europskih mora
Britanci na Mediteranu i u Jadranu

Već krajem osamnaestoga stoljeća na Jadran stižu prvi britanski trgovački agenti, a uskoro i prvi konzularni predstavnici s kojima se Adamić odmah zbližava i počinje poslovati. Njegov prvi višemjesečni odlazak u Englesku i potom na Maltu, tada u britanskim rukama, još je učvrstio njegove raznovrsne poslove s Britancima, koji traju gotovo tri desetljeća.

Krajem osamnaestog stoljeća Engleska je najveća pomorska i industrijska sila.
Iz Engleske već u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća stiže u Rijeku sirovi šećer i prerađuje se u riječkoj rafineriji. Početkom devetnaestoga stoljeća Englezi ovdje traže drvo za izgradnju brodova, koje im je osobito važno u vrijeme loših odnosa i nemogućnosti uvoza iz Sjedinjenih Država. U Lici pak Englezi uskoro počinju kupovati stare krpe, dopremaju ih u Rijeku i odvoze u Englesku za proizvodnju papira.
Početkom devetnaestoga stoljeća Britanci su se već učvrstili na Gibraltaru i Malti, koja je njihova ratna i trgovačka baza, Mediteran im postaje "domaće" more, kao i rubna mora, poput Crnog i Jadrana, u kojem nekoliko godina imaju sjedište ratne mornarice na Visu.

Britanci Mediteranom ratuju, trguju i održavaju ravnotežu - jedina su sila koja se može ozbiljno suprotstaviti Napoleonovoj Francuskoj - doduše jedino na moru.
Kad ih Napoleon hoće zaustaviti trgovačkom blokadom, Englezi razvijaju krijumčarenje i podupiru gusare. Ono što im je na jugu Malta, na sjeveru je Göteborg. I jedno je i drugo odvojeno od kopna i francuskog dosega. S jedne i s druge točke engleska industrijska i kolonijalna roba otpravlja se krijumčarskim putovima. Adamić se u tome složenom sustavu odnosa snalazi vrlo dobro. Održava odnose s britanskom vladom u vezi s velikim, višegodišnjim isporukama brodograđevnog drva iz hrvatskih šuma, u doticajima je osobno s "prime ministrom", vikontom Castlereighom, te s brojnim trgovcima, pomorcima i časnicima ratne mornarice. Prisutan je redovito i na Malti i u Londonu. Stanovito je vrijeme čak i britanski konzul.


8. Stari svijet i novi svjetovi
Nova tržišta i nove navike

Sjedinjene su Države već postale slobodne i nezavisne (1776.), a budi se i Latinska Amerika. Prekomorski odlasci više nisu pionirski pothvati, ali su još uvijek junačka djela neizvjesna ishoda. Ako prežive oluju, mogu ih se dočepati gusari ili koji od ratnih brodova s "krive" strane. Već 1798. Adamićev je brod Il Fortunato krenuo ka Kubi, uhvatili su ga Britanci i odvukli na Jamajku. Poslije je zaplijenjeni brod stradao u požaru.
Mnogo godina nakon toga i drugi je Adamićev brod, kojemu je bio tek jedan od suvlasnika, stradao u sličnu pothvatu. Adamić je i u suradnji s engleskim trgovcima izvozio svoju robu u Ameriku, a sredinom dvadesetih izvozio je i staklo iz manufakture u Mrzlim Vodicama.
Nesumnjivo je pod njegovim utjecajem mladi Mihanović 1826. otputovao u Ameriku (najavio je da ide u New York, Kingstone na Jamajci i u Rio de Janeiro). O značenju koje su pridavali njegovu putovanju govori i to da je bio opskrbljen preporukama samoga državnog kancelara kneza Metternicha koji je podržao strateški važan pokušaj izvoza mađarskih i hrvatskih proizvoda.

Krajem osamnaestog stoljeća američke zemlje postaju sve zanimljivija tržišta europskim trgovcima, a kolonijalna roba postaje potreba Europljana.
No interes Europljana počinje nadmašivati samu trgovačku dobit.
U to se doba pojavljuju i prvi znanstvenici koji proučavaju daleke kulture i egzotične jezike. Austrijanac (zapravo Gradišćanski Hrvat) Filip Vezdin, primjerice, kao i budući Adamićev prijatelj Antun Mihanović, proučavaju sanskrt. Vezdin je izdao jednu od prvih gramatika sanskrta.
I iskusni jadranski pomorci, Dubrovčani i Lošinjani, oplovljuju u to vrijeme najudaljenije zemlje -Latinsku Ameriku i Afriku (Rt Horn, Rt dobre nade) i donose dragocjenosti i rijetke, dotad neviđene, predmete.


9. Egzotična otkrića i prirodne znanosti
Zabava radoznalaca i zanimanje znanstvenika

Adamić se hvali da je za Bečki dvor nabavio mladoga brazilskog majmunčića naročite dobrote i da je iz Abesinije dobavio primjerak "ichneumona", posebne vrste lasice.
Car Franjo osobito je volio rijetke životinje i popunjavao je živu zbirku svoje šenbrunske "menežerije"(kako su tada zvali zoološki vrt).
U usporedbi s nekim drugim, Adamićevi su darovi bili prilično praktični.
Primjerice, već 1821. stigao je na Josefsplatz prvi krokodil, a nekoliko godina poslije egipatski vicekralj Mehmed Ali darovao je caru Franji žirafu i zajedno s njom dvije afričke krave i tele.
Nakon duge plovidbe od Egipta do Rijeke, žirafa je morala pješačiti do Karlovca, a onda su je, premorenu, utovarili u kola. I tako je 7. kolovoza 1828. stigla u Beč prva živa žirafa. Taj je dar smješten u šenbrunsku dvorsku "menažeriju". Odjeci u javnosti i niz crteža, potom objavljenih u litografiji, koji su pratili tu zgodu, potaknuli su i u Beču modu, "a la Girafe" koju su Pariz i London već doživjeli.

Već od kraja osamnaestog stoljeća kretali su na jug mnogi prirodoslovci, osobito botaničari, da bi istražili prirodne osobitosti. Među najranijim i najpoznatijim ozbiljnim znanstvenicima bio je carev liječnik, rođeni Riječanin Nikola Toma Host, koji je potom objavio knjigu Botaničko putovanje. Čak je i saski kralj 1830-ih stigao do Učke i Hrvatskog primorja i tu istraživao prirodu.
Već sredinom osamnaestoga stoljeća na carskom dvoru u Hofburgu osnovan je "prirodnjački kabinet" (Naturalienkabinet) iz kojega se nešto poslije razvio Prirodoslovni muzej.

10. Život i društvene zabave
Kazališta, kavane i klubovi

Krajem osamnaestog stoljeća nastaju kavane i naglo se razvija moderni način raznovrsnih okupljanja u klubovima i udruženjima. Među prvima su poznate venecijanske "caffeterije". Običaj uživanja u druženju uz ritual pijenja kave i "debatiranja" razvio se i u drugim velikim gradovima, u Beču kasnije nego u drugim prijestolnicama, ali su bečke kavane ipak postale poznate po osobitu ugođaju.
U Rijeci je već 1780-ih postojao prvi patricijski klub, "casino"; ugostiteljske običaje koji nadmašuju uslugu običnih pučkih gostionica, možda su razvili Švicarci iz Graubundena. Na takvim su se mjestima čitale novine, igrale se karte i nova igra - bilijar. U jednu su takvu, pomalo zabačenu, igračnicu u Rijeci 1830-ih kriomice zalazili i učenici zapostavljajući školu. U to se doba, od kraja osamnaestoga stoljeća, razvija i brzo širi nova pošast - lutrija i kartanje.
Prema nekim vijestima, Adamić je imao i manufakturu igraćih karata.
Najveće se zabave toga doba događaju u kazalištu - koje u svojim prostorima obično objedinjuje sav društveni život - osim predstave, organizira i plesove (u posebnoj "redutnoj" dvorani). Adamićevo kazalište (sagrađeno 1805.) ima i kasino (otvoren 1806.) i kavanu. On sam osnovao je i kazališni (i ujedno gradski) orkestar i glazbenu školu.
Osim u Rijeci, Adamić je o svom trošku htio graditi i kazalište u Karlovcu i u Zagrebu!


11. Razvoj tehnike i vizije
Na putu ka sutrašnjici

U Londonu Adamić ima parnu pilu (proizvedenu 1810.) koja mu očito služi za piljenje trupaca koje godinama dovozi iz šuma Gorskoga kotara.
Kao i mnogi drugi, opčinjen je tehnikom, a od brza usvajanja novih tehnologija očito očekuje poslovnu korist.
Početkom 1820-ih zalaže se za osnutak parobrodarske linije između Rijeke, Kotora i Albanije, a 1825. i za izgradnju željeznice između Rijeke i Mađarske, s odvojkom za Beč.

Georg Stephenson prvu je prugu sagradio 1814. godine. No tek su se od 1829. nadalje počele graditi željeznice u Sjedinjenim Državama i na europskom kontinentu.
Prvi parobrodi na Jadranu i Dunavu krenuli su 1818. godine, a prva željeznica u Habsburškoj Monarhiji proradila je tek krajem 1830-ih.
Poznati istraživač Josef Ressel već je sredinom dvadesetih godina iskušavao brodski vijak (propeler - kojim je htio zamijeniti kotače), patentirao ga 1827. te ga ugradio i isprobao u Trstu 1829. na parobrodu Civetta.
Prvi parobrod se pred Rijekom pojavio tek 1836. godine, malo poslije postavljanja prvoga tvorničkog parnog stroja (Tvornica papira).

Bio je to pravi početak novoga doba, konačne industrijalizacije i modernizacije.
Doduše, i prije je bilo mnogo govora i mnogo planova o izgradnji i upotrebi strojeva. U pismima maršalu Nugentu Adamić ih rado spominje, ali izražava i svoje razočaranje beskorisnim prijedlozima pojedinih "izumitelja".
Neki je konstruktor 1815. u Rijeci posebno projektirao jaružalo - svojevrsni bager (cavafango) s naznakom za "radove u riječkoj luci", tada još smještenoj u ušću Rječine.
Početkom 19. stoljeća glavna je proizvodnja u razvijenim industrijskim zemljama usmjerena na tekstil, dakle na "laku industriju". Upotreba već usavršenih strojeva u cijeloj se Europi naglo počinje širiti tek od 1830-ih dalje, a teška se metalurgija snažno razvija tek od početaka nagla razvoja željeznice.