MUZEJ GRADA RIJEKE
 

ČARI TALIJANSKE MODE 1951. - 2000.

ČARI TALIJANSKE MODE 1950. - 2000. - Otvorenje izložbe 23.07. u 20.00 sati23.07. - 15.09.
Zbirka Fondazione Sartirana Arte (Pavia)

Otvorenje izložbe 23.07. u 20.00 sati

Izložbu kakvu još nismo imali u Muzeju grada Rijeke, vidio sam prije gotovo desetak godina i ostao zatečen njezinom magičnom privlačnošću.
Radilo se o povijesti suvremene talijanske mode, koju ju je najprije vidjela Ljubljana, a poslije i Zagreb.

Izložbu je organizirao i postavio Giorgio Forni, nevjerojatno agilan vlasnik i voditelj Fondazione Sartirana Arte, koji je ujedno i kustos - a moglo bi se reći i muzejski tehničar i administrator Museo per la Moda, u sastavu iste zaklade.

Iako smo već imali jednu izložbu iz Sartirane, koja je prikazivala ostvarenja suvremenoga talijanskog dizajnera (Giotto Stopino), ovaj je atraktivni postav talijanske mode morao podosta pričekati.

Kada sam konačno posjetio dvorac Sartiranu, nekad vojvodski, a danas Fornijev posjed, koji doista izgleda kao iz bajke, s opkopima oko srednjovjekovnih zidina i sa slikovitom  renesansnom kulom s nazupčanim kruništem, bio sam doista očaran ljepotom nebrojenih predmeta visoke mode, djelima stotina talijanskih dizajnera, stilista, krojača, majstora i umjetnika koji su visokim ukusom i zanatskim umijećem stvarali umjetnost koja uistinu zaslužuje svjetski primat.

Ervin Dubrović

Pola stoljeća talijanske mode

Međunarodni proboj talijanske visoke mode vezuje se uza sam početak pedesetih godina, kada su
u Rimu snimljeni slavni filmovi poput Praznika u Rimu i Slatkog života i kada su velike holivudske
zvijezde Audrey Hepburn, Elisabeth Taylor, Ava Gardner, Anita Ekberg, ali i Jacqueline Kennedy i
iranska carica Soraya počele naručivati kod vodećih talijanskih modnih kreatora.

Velika imena modnog svijeta - sestre Fontana, Gigliola Curiel, Valentino, Capucci, Versace, Armani,
Balestra i brojni drugi - svakako su velik mamac i to ne samo modnoj publici.

Zaklada Sartirana Arte - muzej za modu

Talijanska moda: pedeset godina neprekidne povijesti

"Taj 12. veljače 1951. u Firenci nije bio dan kao svaki drugi. U Villi Torriggiani, u Ulici Serragli, vladalo je veliko uzbuđenje i očekivanje. Markiz Giovan Battista Giorgini odvažno je pripremio prvu modnu reviju visoke talijanske mode. Bio je to ozbiljan posao: počinjao je dvoboj s Francuskom, neprikosnovenom domovinom haute couturea. Od te je noći Pariz - htio ili ne htio - morao početi dijeliti to svoje prvenstvo s Italijom."

Tako započinje poznata reportaža Pije Soli, povjesničarke mode i običaja, koja je - zajedno sa Sofijom Gnoli i Enricom Morinijem - na jedinstven način uspjela pratiti razvoj tog, u potpunosti, talijanskog fenomena.

Dvije godine prije, 1949., Linda Christian naručila je kod sestara Fontana haljinu za svoje vjenčanje s Tyronom Powerom. Bila je to bajkovita svečanost koja se održala u Rimu i čije su slike proputovale svijet, osvanuvši u svim važnijim tadašnjim časopisima. Otkriven je tako Rim, odnosno nova i dotad nepoznata "kolijevka" u kojoj su se rađale kreacije visoke mode. Publicitet je bio velik, a pomoću moćnih slika nastala je izvanredna i na svijetu jedinstvena promidžbena kampanja i to bez prethodne strateške organizacije.

Upravo zahvaljujući tom vjenčanju i znalački nametnutoj "vijesti", markiz Giorgini odlučio je da vrijedi pokušati. On je, naime, bio resident buyer za velike američke trgovačke kuće (Altman, Bergordf Goodman, Magnin, Bonwitt Teller, Henry Morgan) kojima je slao autohtone proizvode talijanskih obrtnika - od slamnatih šešira iz Firence preko keramike i stakla do obuće i ručno šivanog i vezenog rublja.

Markiz Giorgini odlučio je organizirati u vlastitoj kući susret sa svojim američkim i kanadskim kupcima. U inozemstvu se nikad prije nije govorilo o talijanskoj modi, a strani trgovci nisu ni znali da u Italiji postoje modni kreatori.

Izazov je bio velik, ali Giorgini je uspio nagovoriti malu skupinu krojača-heroja da odigraju tu privlačnu "utakmicu", pristanu na neku vrstu oklade i tako dobiju priliku izgraditi uspješnu budućnost. "Za prvi susret Giorgini je računao s deset imena: iz Rima su to bili Fabiani, Simonetta, Carosa, Giovannelli, sestre Fontana, Schuberth i Antonelli, iz Milana Marrucelli, Veneziani, Wanna i Noberasco, a iz Firence Guidi s markizom Emilijem Puccijem. Stigli su i kupci, a s njima i pet novinarki koje su svojim reportažama u Americi pretvorile talijanski san u stvarnost.

Vjerojatno ne slučajno, 14. veljače 1951., na Dan svetog Valentina, zaštitnika švelja, objavljen je u časopisu Women's Wear Daily (i danas je to svojevrsna biblija cijeloga modnog svijeta) članak čiji je naslov još uvijek laskav i znakovit (Italy jets dressed up). Zavrtio se tako kotač koji se i dandanas vrti i proizvodi milijarde.

Zahvalni smo Piji Soli na ovim duhovitim i preciznim blitz-vijestima koje nam govore kako je za vrijeme svečanog bala koji je uslijedio nakon revije 180 modela (ujutro, poslijepodne i navečer nosilo ih je deset maniquennesa), odlučeno da će se u Firenci svakih šest mjeseci organizirati revije visoke mode, baš kao u Francuskoj. Ali te će revije uvijek prethoditi pariškim kolekcijama.

Međunarodni uspjeh bio je toliko silan da se drugo izdanje događaja nije moglo zbiti u Giorginijevoj kući. Susret se dogodio u Grand hotelu na obali rijeke Arno. Za treće izdanje bilo je potrebno pronaći još veći prostor te se tako "trijumfalno ušlo u Salu Biancu palače Pitti. Stigle su i mlade snage: tek osamnaestogodišnji Capucci, Valentino, Irene Galitzine (izumiteljica posebne vrste pidžame, takozvane pigiama palazzo), Forquet, Mila Schön". Uspjeh je bio neizbježan, a sve ostalo je povijest. Riječ je, međutim, o povijesti nevjerojatne draži, koja crvenim koncem povezuje genijalnost naših kreatora s izvanrednom, gotovo pretjeranom spretnošću i preciznošću švelja (sada su one bile premiere) i vezilja.

Bili su to profesionalni likovi koji su svoj zanat i iskustvo temeljili na svakodnevnom radu, slijedeći veliku tradiciju renesanse. Radilo se o zanatu koji je dolazio izdaleka i kojem, u većini slučajeva, naša moda može zahvaliti na uspjehu. Švelje torinskih ateljea Addio giovinezza postale su glavni likovi gotovo razornog uspjeha koji je pomalo poprimao svjetske razmjere otkad klijentice rimskih, milanskih i firentinskih krojačnica nisu više bile samo plemkinje i bogate šjore novoga talijanskog poslijeratnog kapitalizma.

A posebice otkad su u filmske studije Cinecitta u Rimu (jeftinije od onih kalifornijskih) stigle velike holivudske dive koje su, između jedne i druge filmske klape, postale česte gošće krojačnica glavnoga grada. Liz Taylor i Ava Gardner, Audrey Hepburn i Anita Ekberg odabrale su kod sestara Fontana i Irene Galitzine ne samo scensku odjeću za svoje filmove (Praznik u Rimu, Bosonoga kontesa, Slatki život itd.), već i odjeću za svoje osobne potrebe. Taj su primjer slijedile i mnoge druge poznate osobe: od Jacqueline Bouvier Kennedy do perzijske ljepotice Soraye Esfandiary Bakhtiari, od Friederike od Grčke do savojskih princeza. I tako do sestre Rafaela Trujillija, koja je u državu na čijem je čelu bio njezin brat, dovela sestre Fontana zajedno s 250 kovčega prepunih haljina za svoje vjenčanje.

Beskonačne su, ali i istinite anegdote vezane uz ono što se događalo u Rimu bučnih 50-ih i 60-ih godina. Mogli bismo spomenuti cijele servise od porculana koje je Emilio Federico Schuberth uništio ne bi li izrazio bijes koji su u njemu prouzročili nepodnošljivi klijenti.
Ili neurotične hirove mnogih prezahtjevnih kinematografskih redatelja. Svakako, radilo se o entuzijazmu, ali razdoblje koje je iz svega toga proizišlo postalo je od povijesne važnosti, ponajprije za kinematografiju, ako prije spomenutim naslovima pridodamo i Pink Pantera i mnoge druge filmove koji nose Viscontijev ili Hitchcockov potpis. Izvanredno razdoblje koje je proslavilo haljine i odijela Roberta Capuccija i Valentinovu "čaroliju"; mnoštvo klijenata Fernande Gattinoni i pidžame palazzo koje je na svjetskoj sceni proslavila Claudia Cardinale.

Gospođe iz jet seta počele su stavljati u svoje torbice i poznate negužvajuće komplete Emilija Puccija. Običavale su ih odijevati u toaletama prije nego što bi tako savršene sišle iz zrakoplova pred fotografske objektive nakon transatlantskih letova.

Pored kinematografije i talijanske umjetnosti, tih se godina konsolidiralo i "talijansko čudo". Industrija je rasla vrtoglavim tempom ne samo uz izgradnju kuća ili serijsku proizvodnju vespe, lambrete, hladnjaka i perilica za rublje, prvih televizora, novih šivaćih strojeva Necchi, strojeva Olivetti 22, Fiata 500. Sve su to kreacije s potpisom novih talijanskih dizajnera, koje su postale ikone stoljeća i koje su slavile muzejske zbirke diljem svijeta, a kojih se prisjeća i bajkovita izložba Guggenheima pod nazivom Italian methamorphosis.

Ista ta manufakturna industrija, poznata po vuni iz Bielle i svili iz Coma (malo tko se ne sjeća Kena Scotta i njegovih vrtova nacrtanih i otisnutih na njoj), počela je nuditi suradnju mnogim kreatorima tih jedinstvenih i preskupih haljina i odijela, koji su izražavali bajkovitu ljepotu malobrojnih, ne bi li se pokrenula serijska proizvodnja koju bi zatim bilo lakše utržiti s obzirom na niže cijene.

Rađao se tako talijanski pret a porter koji je zadao još jedan težak poraz francuskim rivalima, i s kojim je moda made in Italy poharala međunarodno tržište. Tako su umjetnici krojači postali stilisti raznih kolekcija. Visoka moda za primamljive revije i fotografije u časopisima. Materijali za ekstremne i često provokativne videospotove.

Bile su to normalne kolekcije, namijenjene sve širem tržištu kupaca spremnih odustati od ručnog rada koji je zapravo bio kopija modnih časopisa, u korist onoga što su trgovine počele na veliko distribuirati.

Kao što je slučaj i sa širenjem kulture velikom broju korisnika, i u ovom se slučaju nešto sigurno "zagubilo"; dogodilo se to, naime, i s razlikama koje su nastupile od prve linije (visoka moda - unikati) do raznih linija pret a portera. Čarolija je, međutim, ipak sačuvana, iako malo razvodnjena što se tiče detalja, kvalitete materijala i industrijskih tehnika na koje se stilisti moraju naviknuti kad je u pitanju serijska proizvodnja, i u kroju i u konfekciji koja prisilno mora odustati od pitoresknih izuma i efektnih rješenja.
Radi se o strogim uvjetima pred kojima se kreativnost genija mora pokoriti te pronaći izlaze i rješenja koja će omogućiti da se neodoljivost i šarm ipak održe.

Postav ove naše izložbe svjedoči o tom uspjehu.

Giorgio Forni