Content on this page requires a newer version of Adobe Flash Player.

Get Adobe Flash player

Biografija

Arhitekt visokog historicizma i rane secesije

Emilio Ambrosini rođen je 21. kolovoza 1845. godine u Trstu. Nakon što je ondje završio Brodograđevnu školu radio je kao asistent u ratnoj mornarici. Školovanje za civilnog inženjera nastavio je na Visokoj tehničkoj školi u Grazu gdje je, pretpostavlja se, diplomirao 20. srpnja 1876. godine. Praksu je, međutim, obavljao u rodnome gradu u građevinskoj firmi Naglos & Buzzi. Sudeći po projektu za Dječji vrtić Clotilde iz 1884. godine koji je od njega naručio Kraljevski gubernij, sredinom osamdesetih godina Ambrosini je već morao biti u Rijeci. Vlastiti arhitektonski atelje otvorio je u De Dominovoj ulici (današnjoj Uljarskoj ulici) pridruživši se tako kolegama arhitektima koji su ovdje vidjeli priliku za vlastitu afirmaciju i ulagali intelektualni maksimum u izgradnju grada. Zajednička im je bila vizija prerastanja Rijeke u srednjoeuropsku metropolu.

Ambrosini se pretežito bavio projektiranjem stambenih i stambeno-poslovnih objekata i to u gotovo svim gradskim zonama (Pomeriju, Belvederu, Brajdi, Potoku, Školjiću, Mlaki i Kozali) pa čak i u centru grada iako je obalni pojas bio prvenstveno namijenjen širenju luke i industrijskih pogona. Stambenim su se objektima stoga zauzimali slobodni tereni na uzvisini čime je postignuta higijenska komponenta u urbanizmu za koju se kasnije zalagao i autor regulacijskog plana iz 1904. godine, Paolo Grassi.
U dvadeset i osam godina svog djelovanja u Rijeci, Ambrosini je ostvario nekoliko suradnji s kolegama arhitektima: Baldinijem, Conighijem, Zammattiom, Glavanom, Stipanovichem, Slocovichem i sinom Marijem. Njegov opus obuhvaća tridesetak stambenih i desetak stambeno-poslovnih objekata, devet vila i četiri hotela. Autor je nekolicine projekata vezanih uz industrijska postrojenja. Pripisuju mu se i tri projekta za komunalne stube (Stube Alberta Angelovića i Blaža Polića te Finderleove stube), a radio je i na dizajniranju urbane opreme. Za obitelj Schittar dizajnirao je nadgrobnu stelu koja se nalazi na Kozalskom groblju. Krajem 19. stoljeća bio je graditeljski aktivan i u Opatiji te Volosku.
Djelatnost u Rijeci započeo je projektima (dječjeg vrtića Clotilde, Stambeno-poslovne uglovnice na Dolcu, vile Vranyczany, hotela Hungaria i vile Gorup) koji ga svrstavaju među tipične predstavnike srednjoeuropskog visokog historicizma. Naručioci su većinom očekivali, a možda čak i zahtijevali da se projektant ne udaljava od takve manire. Izuzetak je bila nekolicina njih otvorena prema prihvaćanju novih rješenja, zbog čega neke Ambrosinijeve izvedbe s početka 20. stoljeća polako počinju poprimati obilježja bečke secesije. Ona su prepoznatljiva u izradi ostakljenog mezanina kuće Rauschel (Hotela Royal) i pete fasade kuće Schittar, to jest ostakljenog fotografskog studija na najvišoj etaži, te u primjeni vegetabilne dekoracije koju s vremenom zamjenjuju geometrizirani ukrasi.

Nakon duge i teške bolesti, Emilio Ambrosini umire 1912. u Beču gdje je otišao na liječenje. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci dopremljeni u Rijeku, 29. studenog 1912. godine, organiziran je sprovod uz prisustvovanje velikog broja ljudi kao dokaz žaljenja za gubitkom počasnog građanina. Sahranjen je na Kozalskom groblju.

Podatke o datumu i godini Ambrosinijeva rođenja, arhitektonskom birou u kojem je obavljao praksu, o datumu sahrane i mjestu smrti te organiziranju sprovodne povorke, nedavnim je istraživanjem pronašao Branko Metzger-Šober.

©2011 MUZEJ GRADA RIJEKE - sva prava pridržana | Izrada web stranice: NEON STUDIO