MUZEJ GRADA RIJEKE
 

ADAMIĆEVO DOBA 1780.–1830.
Znanstveni skup i predstavljanje monografske trilogije

Muzej grada Rijeke

četvrtak, 21. rujna – 9 sati
Otvorenje skupa

Ervin Dubrović, Irvin Lukežić i akademik Petar Strčić

Izlaganja

9.30 – 11.30 sati
Nada Šišul – Gospodarska politika Austrije i Rijeka u razdoblju 1780.–1830.
William Klinger – Adamić kao trgovac i poduzetnik u “doba velikih promjena”
Nenad Labus – Adamić, Kupski kanal i Lujzinska cesta
Ervin Dubrović – Adamićevo kazalište Irvin Lukežić – Tvorničar William Moline
Ljubinka Toševa Karpowicz – Gašpar Matković – riječki poduzetnik u doba liberalizma

12 – 14.30 sati
Dinko Zorović – Rijeka – brodograđevno i brodarsko središte
Miodrag Milošević – Vjerska i građanska snošljivost u sedam točaka
Theodor de Canziani Jakšić – Javna knjižnica u Rijeci
Lovorka Ruck – Glazbeni život Rijeke u Adamićevo doba
Vladimir Haklik – Johann Zajitz i riječki glazbeni život
Amir Muzur – Škrljevska bolest: analiza iz dvostoljetne perspektive
Nina Kudiš – Freske u malom salonu upravne zgrade Tršćansko-riječke privilegirane kompanije u kontekstu suvremenoga venetskog slikarstva
Bože Mimica – Austrijska financijska politika na razmeđu 18. i 19. stoljeća

19 sati
predstavljanje monografske trilogije

ADAMIĆEVO DOBA 1780.–1830.
DOBA MODERNIZACIJE 1780.–1830.
TEMELJI MODERNE RIJEKE 1780.–1830.
Ervin Dubrović, Drago Roksandić, Malcolm Scott Hardy


Muzej grada Rijeke

petak, 22. rujna, 8.30 – 11 sati
Dragutin Roksandić – Adamić i višestruka lojalnost žitelja Ilirskih provincija
Michela Messina – Trst – sudbina luke i građana na razmeđu 18. i 19. stoljeća
Malcolm Scott Hardy – Adamićev London

Promocija poštanske marke u seriji Znameniti Hrvati
ANDRIJA LJUDEVIT ADAMIĆ
Duško Mustač, izvršni direktor Središte pošta Rijeka


Katamaran Novalja u riječkoj luci

u 11 sati
Završnica znanstvenog skupa i
promocija knjige Veselina Kostića
RIJEKA I OKOLICA U STARIM ENGLESKIM PUTOPISIMA
u izdanju izdavačke kuće Adamić
direktor Franjo Butorac i urednica Svjetlana Hribar

 

SAŽECI

Nada Šišul
umirovljena redovna profesorica Ekonomskog fakulteta u Rijeci

Gospodarska politika Austrije i Rijeka u razdoblju 1780.–1830.

Gospodarska politika Austrije u razdoblju 1780.–1830. osnivala se na doktrini jakog oslanjanja na trgovinu (čvrsti merkantilizam), snažnom autoritetu države i ”prosvijećenom” vladaru.

Glavni nositelji gospodarske politike u Rijeci jesu:

Privilegirana tršćansko-riječka trgovačka kompanija s glavnim područjem djelovanja u Rijeci. Osnovana je u obliku koncerna, poduzeća koje kontrolira država. Posluje od 1750. do 1828. sa šećerom kao glavnim monopolnim proizvodom (80%), a raspolaže s dva milijuna forinti dioničkog kapitala grupa od 110 trgovaca-poduzetnika i manufakturista višenacionalnog sastava s izvrsnim kreditom (njih 34), koji do 1811. održavaju ukupan prosječni godišnji promet u vrijednosti od otprilike 3,5 milijuna forinti s ukupnim prosječnim godišnjim dohotkom od 100.000 forinti.

Rijeka u razdoblju 1780.–1810. bilježi svoj prvi jači razvojni uspon koji, uz materijalne pokazatelje, uključuje i njezinu internacionalizaciju po nacionalnom sastavu svojih žitelja – patricija, poslovnih ljudi i građana; po načinu organizacije i korištenja kapitala te kulturi običaja i navika jedne otvorene gradske sredine.


William Klinger
istraživač na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci i asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci

Adamić kao trgovac i poduzetnik u “doba velikih promjena”

Andrija Ljudevit Adamić anticipira tehničku i industrijsku revoluciju – najveću tehnološku revoluciju nakon otkrića poljoprivrede. Adamić je zapravo pokretač industrijske revolucije u Hrvatskoj i Rijeci, i to četrdesetak godina prije ostatka zemlje.

Rijeka ima veoma povoljan položaj za razvoj industrije. Naša je historiografija dugo vremena taj razvoj smatrala nužnošću: Rijeka je smještena na području gdje se Jadransko more duboko uvlači prema Panonskoj nizini i Srednjoj Europi te je prirodno da se ovdje razvija luka od prvorazredne važnosti. Ipak, to je tek dio istine. Da nije bilo ljudi kao što je Adamić, možda se ovdje ne bi razvio takav grad jer za njega jednostavno ne bi bilo potrebe.

Takav privredni zalet nije bio ni nužan ni neizbježan. Na njemu su neumorno radili i uporno inzistirali najuspješniji riječki privrednici kao što je bio i sam Adamić. Nova industrijska ekonomija tražila je aktivnu potporu državnih vlasti, dugoročno kreditiranje, efikasnu pravnu zaštitu pojedinaca i poduzeća. Trebalo je uspostaviti veze s udaljenim krajevima iz kojih se mogao privući kapital, ali i naći nova tržišta. Trebali su, dakle, novi ljudi.

Napoleonski ratovi za Europu, pa tako i za Rijeku, označavaju prekretnicu: riječ je o svjetskom ratu u kojem raste potreba za sirovinama, što lukama kao što je Rijeka uvelike uvećava mogućnosti poslovanja. S druge strane, Napoleonova “kontinentalna blokada” prijeti posvemašnjim uništenjem pomorske trgovine, čemu valja pridodati i opasnost koju na Sredozemlju predstavlja prisutnost ratnih brodova engleske ratne mornarice.

U tim opasnim vremenima Adamić pokazuje zavidne trgovačke sposobnosti i veliku snalažljivost. Policijska izvješća Andrije Dorotića koji stalno prati Adamića, pronađena u starome bečkom policijskom arhivu (za koja se smatralo da su nestala u požaru 1927.), pružaju dobar uvid u političku klimu toga doba. Poslije, nakon propasti Napoleonove Ilirije, Adamićevi odnosi s austrijskim državnim kancelarom Josephom von Hudelistom pokazuju njegovo uspješno nastojanje da se približi i samome Bečkom dvoru, ali Hudelistova iznenadna smrt trajno će mu onemogućiti da dalje utječe na politiku Bečkog dvora.


Nenad Labus
viši savjetnik konzervator u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Rijeci

Adamić, Kupski kanal i Lujzinska cesta

Sredinom 18. stoljeća diljem Europe grade se kanali, uređuju riječna korita radi osiguranja normalne plovidbe i povezivanja trgovačkih i manufakturnih središta s morem i međusobno. Tako su prvu revoluciju u transportu kopnom izvela plovila.

Francuski inženjer J. P. Charpentier izradio je cijelu knjigu s prijedlogom povezivanja sjevernog mora i austrijskih zemalja. U knjizi je predvidio i kanal koji bi povezivao Rijeku s Bečom, preko Karlovca, Zagreba i Varaždina i time je uveo u krug važnih europskih transportnih i trgovačkih središta.

U slučaju Rijeke nisu se, međutim, uspjeli okupiti dovoljno jaki i dovoljno uvjereni investitori, tako da je pokušaj realizacije tzv. Kupskog kanala prema ideji inženjera J. J. Mairea i rješenju inženjera J. P. Charpentiera propao razmjerno brzo, još u pripremnim radovima. Umjesto toga, izgrađena je cesta koja je povezivala Brod na Kupi s Fužinama.

I na povezivanje Rijeke s Karlovcem nije trebalo dugo čekati jer je prema projektu i izvedbi baruna Vukasovića izgrađena Lujzinska cesta koja je tada bila među najkvalitetnijim prometnicama svoga doba. Ipak, ideju o izgradnji kanala zastupao je A. L. Adamić još cijelo desetljeće nakon dovršetka Lujzinske ceste, ali nije naišao na ozbiljniji odjek i podršku. Istodobno, zastupao je i puno revolucionarniju ideju o izgradnji željezničke pruge kroz brda između Rijeke i Karlovca. To je pak bio preuranjen prijedlog budući da su brdski krajevi bili pretežak zalogaj za ondašnju željezničku tehnologiju te će na ostvarenje toga prijedloga trebati čekati ravno pola stoljeća. Istina, za to vrijeme politički su razlozi odnijeli prevagu nad tehnološkim problemima.


Ervin Dubrović
ravnatelj Muzeja grada Rijeke

Adamićevo kazalište

Već krajem 1760-ih godina bečki profesor Josef von Sonnenfels ističe da bi kazalište moralo postati “škola lijepoga ponašanja, uljudnosti i književnoga jezika”, a prosvijećeni vladar, car Josip II. 1776. proglašava slobodno prikazivanje kazališnih predstava i dopušta izgradnju privatnih kazališta u bečkim predgrađima.

U isto je vrijeme Adamić na školovanju u tadašnjemu bečkom predgrađu Josefstadtu, a u školi se već daju učeničke predstave. Budući da su tada omiljene Mozartove i druge opere, uz postojeće dvorsko kazalište grade se i privatna kazališta (Theater an der Wien, 1797.–1798.).

I u Trstu počinje izgradnja Teatro nuovo (1798.) pa mladi Adamić svega nekoliko mjeseci poslije, 28. prosinca 1798., radi nacrte za izgradnju svojega kazališta, uvjeren da trgovački i pomorski grad treba imati veliku i reprezentativnu kazališnu kuću kao glavno društveno okupljalište i sastajalište poslovnih ljudi. Ističe da gradnju kazališta ne pokreće “zbog osobnog probitka koliko pobuđen ljubavlju prema zavičaju, te da bi mu pribavio sigurnije i pristojnije, dugo priželjkivane kazališne predstave koje se pristoje trgovačkom i pomorskom gradu.”

Adamić je izgradio kazalište (dovršeno 1805.) koje je moglo primiti 1600 gledatelja, čak četvrtinu stanovnika maloga grada. Uz to, htio je graditi i kazališta u Karlovcu i Zagrebu.


Irvin Lukežić
izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci

Tvorničar William Moline

Znano je da se Andrija Ljudevit Adamić tijekom svoga života nalazio u intenzivnim poslovnim vezama s Engleskom. Njegova višegodišnja povezanost s britanskom mornaricom i kraljevskim Admiralitetom u Londonu, za koje je bio poseban dobavljač konoplje i drva za brodogradnju, otvorit će mu mogućnost stvaranja osobnih veza u engleskoj prijestolnici u kojoj nekoliko puta i boravi. Na taj je način stekao povjerenje najviših vojnih i vladinih krugova te kraće vrijeme obavljao i dužnost privremenoga britanskog konzula u Rijeci. Intenzivna korespondencija s londonskim
trgovcem Johnom Blackburnom svjedoči da će Adamić u Engleskoj s vremenom steći i određen broj bližih poslovnih suradnika. Neke od njih uključit će i u svoja industrijska poduzeća kao poslovođe ili tehničke ravnatelje.

U tom smislu osobito je zanimljiva djelatnost londonskog tvorničara Williama Molinea (1793.–1878.) koji u Rijeku dolazi na Adamićev poziv i boravi u gradu od 1820. do 1830. godine. U to je vrijeme bio poslovođa i vlasnik tvornice za ekstrakt hrastova drveta namijenjenog preradi kože, nekadašnje Adamićeve tvornice papira u Lučicama te rafinerije i pivovare u Rijeci. Nakon odlaska iz Rijeke, Moline seli u Ljubljanu gdje upravlja tamošnjom rafinerijom šećera (Cukrarna) i osniva mehaničku pamučnu predionicu. Povukavši se iz poslova 1864., vraća se u domovinu i do smrti živi u Bristolu.


Ljubinka Toševa Karpowicz
samostalna istraživačica iz Rijeke

Gašpar Matković (1797.–1881.), riječki poduzetnik u doba liberalizma

Gašpar Matković povremeno se, i samo nakratko, spominje u tekstovima raznih autora pa se njegovo djelovanje može tek djelomično rekonstruirati.
U Rijeku dolazi, nakon boravka u Londonu i na Kubi, između 1820.–1823., u vrijeme gospodarske krize koja je vladala nakon napoleonskih ratova, kao zastupnik bogatog i moćnog tršćanskoga brodovlasnika Spiridona Gopčevića koji u Rijeci počinje graditi nove brodove. Matković uspijeva upoznati i povezati Adamića, Graftona Smitha i Carla Meyniera, čime je omogućena prodaja tvornice papira Smithu i Meynieru.
U revoluciji 1848/49. postaje članom riječkoga revolucionarnog pokreta te je za račun Lajosa Kossutha, kojega je prije upoznao, zajedno s Vincenzom De Dominijem, potajno zadužen da kupi ratni brod. Matković je predložio Gopčevićev brigantin Implacabile. Nedovoljno jasna financijska transakcija ostavlja trajnu sumnju u Matkovićevo poslovno poštenje, što se ponavlja i nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe kada mađarski ministar-predsjednik Gyla Andrassy 1869. insinuira da je nestao dio novca namijenjen izgradnji pruge Sveti Petar – Rijeka. Godine 1874. Matković počinje prikupljati novac za revolucionare Honvéda, ali se ne zna je li taj novac stigao na adresu destinatara –Lajosa Kossutha.


Dinko Zorović
redoviti profesor povijesti navigacije na Pomorskom fakultetu u Rijeci

Rijeka – brodograđevno i brodarsko središte

Rijeka krajem 18. stoljeća prerasta iz obrtničkog i trgovačkog u brodograđevno, pomorsko-trgovačko i industrijsko središte.
Na obali ispred grada počinju se graditi sve veći brodovi. Uvjetovano je to potrebom za međunarodnom trgovinom i razmjerno jeftinom radnom snagom –pridošlicama iz mnogih krajeva Europe, čak i iz Azije.

Kapetani tadašnjih brodova duge plovidbe, premda skromne naobrazbe i kulture, postaju sve viđeniji, važniji članovi društva.


Miodrag Milošević
urednik Pomorskog zbornika iz Rijeke

Vjerska i građanska snošljivost u sedam točaka – Patent o vjerskoj snošljivosti Josipa II.

Patent o vjerskoj snošljivosti (Religionstoleranzpatent) cara Habsburške Monarhije Josipa II. povijesni je dokument koji se često spominje u raznim prigodama, a da ga se rijetko ili nikako ne može naći kao preveden objavljeni integralni tekst. Poznatiji je iz komentara i analitičkih prikaza, što je bilo razlogom da se potraži i objavi u izvornom obliku i hrvatskom prijevodu.

Uvjeren u “veliku korist” vjerske snošljivosti za habsburšku krunu, Josip II. nastavio je politiku prethodnih suverena kojom privlači poduzetne inovjerce s kapitalom, dopušta im doseljavanje u gradove, daje i štiti prava na vlastite bogomolje, obrede i škole, upošljavanje svećenika i učitelja, kupnju nekretnina, stjecanje prava koje ima domicilno stanovništvo, bavljenje trgovinom, obrtom, položaje u javnim službama.

Nakon careve neočekivane smrti 1790., svi su carski patenti povučeni, osim Patenta o vjerskoj snošljivosti koji je danas živo civilizacijsko naslijeđe s visokom mjerom državničke dalekovidnosti.
Grad Rijeka je u matici europske povijesti otkad je slobodna luka prekomorske trgovine. Početkom 18. stoljeća u Rijeku dolaze evangelisti iz europskih gradova privučeni slobodnom trgovine i drugim gospodarskim pogodnostima. Iz Dalmacije (Dubrovnik i Split), Italije i Galicije Židovi sele prema Trstu i Rijeci gdje traže povoljniji domicil. Grci i ugarski podanici, pravoslavni trgovci i obrtnici iz Vojvodine (Petrovaradin, Novi Sad) te obitelji koje se sklanjaju pred Osmanlijama dolaze u Rijeku s kapitalom i vrijednim poslovnim i rodbinskim vezama. Te doseljene obitelji i ljudi štićeni su povlasticama i politikom Dvora u odnosima s administracijom kraljevskog riječkoga gubernija. Josip II. ni jednom prigodom nije pokazao upitnim vjersko načelo i supremaciju katolicizma u svojoj višekonfesionalnoj i etnički šarolikoj monarhiji.

Snošljivost je u temelju najboljih godina Rijeke, a sloboštine koje su je krasile, stečene su poduzetništvom i radom.


Theodor de Canziani Jakšić
skrbitelj Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci

Javna knjižnica u Rijeci

Osamdesetih godina 18. stoljeća na svim razinama dolazi do svojevrsne promjene svijesti i nerijetko se javlja ideja o javnom i zajedničkom dobru. Tada i knjige Isusovačkog kolegija i seminara, koje su u posjedu grada, dobivaju dopunu donacijama De Benzonija i De Marottija.

Krajem 1782. De Benzonijeva i De Marottijeva knjižnica spojene su s knjižnicama Isusovačkog kolegija i Nautičke akademije. Novostvoreni knjižnični fond konačno je postao javan, pa se godina 1782. može smatrati prvim korakom u stvaranju javne gradske knjižnice.

Do 1788. knjižnica ostaje u sklopu Isusovačkog kolegija koji je te godine poslužio za smještaj vojske u oratorij kongregacije Blažene Djevice Marije od Žalosti, gdje i ostaje. Francuskom okupacijom Rijeke 1809., knjižnica je ponovno preseljena u oratorij. Godine 1814. kongregacija moli mjesnu upravu da premjesti knjižnicu na prijašnju adresu. Te godine ključ knjižnice povjeren je gimnazijskom profesoru Miji Pobaru.

Školske godine 1821./22. knjižničar gradsko-gimnazijske knjižnice bio je prof. Matija ^op. U njegovo vrijeme magistrat grada Rijeke zahtijevao je da se De Benzonijeva i De Marottijeva knjižnica iz gradsko-gimnazijske knjižnice ustupe gradu. No direktor Gimnazije Franz Pessengger uspio je u nakani da zadrži cjelovitu knjižnicu u Gimnaziji. Stoga grad Rijeka nalaže da se sastavi popis knjiga gradsko-gimnazijske knjižnice s obrazloženjem da je to javna ustanova.

Godine 1773. aboliran je red isusovaca. Iz toga je događaja, grad Rijeka izvukao određenu dobit te je za široke građanske staleže dobio 1644 naslova u 2570 svezaka. Taj kamen temeljac knjižničnoga fonda potaknuo je bivše isusovce i intelektualce toga doba da svojim donacijama pridonesu stvaranju velikog fonda knjiga koji bi bio svima dostupan.


Lovorka Ruck
profesorica Glazbene škole Ivan Matetić Ronjgov u Rijeci

Glazbeni život Rijeke u Adamićevo doba

U drugoj polovici 18. stoljeća riječki privredni uspon prati napredak na području javne nastave i kazališta. Za glazbeni su život važne i crkve, a riječki sakralni centar bila je Zborna crkva. Godine 1765. Giuseppe Bono sagradio je kazalište u kojem je prva redovita operna sezona održana 1786. Andrija Ljudevit Adamić dovršio je 1805. novu kazališnu zgradu i iste godine osnovao kazališni orkestar od 13 glazbenika. Osim u kazalištu, orkestar je svirao na crkvenim i gradskim svečanostima. Operna djela talijanskih autora stizala su do riječke publike vrlo brzo nakon svojih praizvedba. Omiljena zabava građana Rijeke bili su javni plesovi, održavani u kazalištu, plemićkim kućama ili u Općinskoj palači. Kazališni plesovi održavali su se tijekom karnevala, u proljetnoj i jesenskoj sezoni.

U Rijeci od 1820. djeluje samostalna glazbena škola, jedna od najstarijih u Hrvatskoj. Njezini prvi učitelji bili su Česi Venceslav Wenzel (ujedno orguljaš Zborne crkve te kapelnik gradskog orkestra) i Joseph Prohaska (kojega uskoro nasljeđuje Giovanni Knezaureck). Učilo se pjevanje, sviranje gudačkih i puhačkih instrumenata te klavir u trajanju od 4 godine.

Uz Wenzela i Knezaurecka, skladanjem se amaterski bavio i barun Lodovico (Louis) Lazzarini. U prvoj polovici 19. stoljeća u Rijeci je djelovao graditelj klavira i orgulja Giuseppe (Josip) Baraga.
Razvoj riječkoga glazbenog života u razdoblju od 1780. do 1830. pratio je opći razvoj grada. Riječke glazbene institucije bile su u sprezi te su isti glazbenici djelovali u školi, kazališnom orkestru i crkvi. Slično drugim sredinama, i u onodobnoj Rijeci počinje djelovati sve više glazbenih profesionalaca. Djelovanje graditelja glazbala, kao i potreba za glazbenim obrazovanjem, potvrđuje da je građanstvo Rijeke glazbu smatralo svojom potrebom.


Vladimir Haklik
umirovljeni glazbenik violist Wienersimphoniker iz Beča

Johann Zajitz i riječki glazbeni život

Johann Zajitz rođen je oko 1800. u Domašinu u Češkoj. Već s 23 godine bio je vojni kapelnik u pješačkoj pukovniji br. 45 baruna Mayera von Heldensfelda. Ta je pukovnija boravila u Bratislavi u Slovačkoj od 1821., a premještena je u Rijeku 30. kolovoza 1830. godine.

Zajitz je bio virtuoz na oboi, violinist, pijanist i skladatelj. Kao svestran glazbenik, u Rijeci je ubrzo razvio živahnu glazbenu djelatnost. Već 1833. sastavio je, zajedno s prvim učiteljem glazbene škole Venceslaom Wenzelom, orkestar koji je izvodio operni repertoar u Adamićevu kazalištu. To je bilo moguće jer je u pukovnijskoj glazbi imao vrsne glazbenike.
Nakon Wenzelove smrti, Zajitz je postao profesor glazbene škole i vodeća glazbena ličnost u gradu.


Amir Muzur
docent Medicinskog fakulteta u Rijeci

Škrljevska bolest: analiza iz dvostoljetne perspektive

Krajem 18. stoljeća u zapadnoj Hrvatskoj izbila je “epidemija” navodno nepoznate, tzv. škrljevske bolesti. Karakterizirana uglavnom nedosljednim simptomima, “bolest” se, prema suvremenim opisima, širila vrlo brzo i na svom vrhuncu, sredinom 19. stoljeća, dosegnula broj od približno 13.000 oboljelih. Desetine članaka, knjiga i disertacija napisano je o njoj diljem Europe u nastojanju da se rasvijetle priroda i uzrok ove “epidemije”. Potkraj 19. stoljeća “bolest” se uglavnom izgubila, ali ne i s njom povezana pitanja. Analiziravši pomno njezine opise, vjerujemo da “škrljevska
bolest” ne predstavlja razvoj prave epidemije, već oslikava uspon (i pad) posebne dijagnostičke “mode”.


Nina Kudiš Burić
izvanredni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci

Freske u malom salonu upravne zgrade Tršćansko-riječke privilegirane kompanije u kontekstu suvremenoga venetskog slikarstva

Tijekom najnovijih istraživanja ustanovljeno je da je mali salon, smješten zapadno od svečane dvorane upravne zgrade Kompanije, oslikan 1789. godine. Riječ je o prikazima u tehnici fresco-secco, koji spadaju u žanr veduta prospettica odnosno perspektivna veduta. Iako je riječ o slikarskoj vrsti koja je u Veneciji i gravitirajućoj regiji bila tradicionalno podcijenjena, osobito u odnosu na pittura di istoria, odnosno sakralno i mitološko slikarstvo, velik broj predstavnika ovoga žanra djelovao je ne samo u Laguni, već i u Venetu i Furlaniji u drugoj polovici 18. stoljeća. Usporedbom riječkih prikaza sa suvremenom venetskom produkcijom moći će se utvrditi je li ovdje uopće riječ o majstoru, odnosno majstorima iz tog kruga, na što upućuje kontekst obnove upravne zgrade, te freske pobliže stilski odrediti kako u odnosu na značajna slikarska imena, tako i u odnosu na proces preobrazbe kasnobarokne venetske pittura prospetica u klasicističke vedute ideate.


Bože Mimica
viši predavač na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci

Austrijska financijska politika na razmeđu 18. i 19. stoljeća

Druga polovica 18. stoljeća donosi temeljne promjene u monetarnom sustavu Habsburške Monarhije. Carica Marija Terezija 1753. godine, u dogovoru s izbornim knezom Bavarske, stvara
konvencijsku valutu koja se temelji na zalihama srebra. Ujedno je bila zabranjena uporaba stranih valuta.

Najvažnije financijsko obilježje za vladavine Marije Terezije bila je pojava državnog duga koji je nastao izdavanjem papirnog novca vezano za financiranje vojske i troškove rata.
Usprkos svim nakanama da smanji državne troškove, car Josip II. doživljava deficit državnih financija Monarhije. Za vladavine cara Leopolda II. naslovna vrijednost banko-cedulje pala je na 26,7 milijuna forinti. Ravnotežu u financijskom sustavu Habsburške Monarhije onemogućavali su koalicijski ratovi. Nakon mira u Campoformiju, vlada želi uravnotežiti državne financije. Ne emitira banko-cedulje i povlači nekvalitetne srebrnjake, kovane 1795.

Neuspješan treći koalicijski rat odrazio se još teže na financije Monarhije koja gubi područja, a Napoleon traži ratnu odštetu od 40 milijuna franaka. Vlada u Beču ponovno emitira banko-cedulje, no time samo smanjuje njihovu realnu vrijednost, a cijene rastu. Srebrni konvencijski novac brzo počinje nestajati iz prometa, a sve više se pojavljuju obezvrijeđene banko-cedulje. Schönbrunnskim mirom Monarhija, osim poniženja, doživljava velike ratne odštete, gubitak prekosavskih područja i nagli porast disagija.
Zbog neuspjeha Napoleonove vojske u Rusiji, car Franjo I. pridružuje se u kolovozu 1813. koaliciji Velike Britanije, Rusije i Pruske. Za sudjelovanje u šestom koalicijskom ratu Monarhija ponovno mora naći sredstva, i opet ga nalazi u emisiji papirnog novca.

Mirovnim ugovorom iz 1815., i Monarhija je bila na redu za dobivanje ratne odštete. Vlada je odlučila smanjiti količinu cedulja u optjecaju da bi bila u skladu s količinom konvencijskog novca.
Burni događaji u Italiji i Poljskoj ponovno povećavaju državne troškove koji se tridesetih godina 19. stoljeća povećavaju pet puta u odnosu na deset godina prije.


Drago Roksandić
redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Adamić i višestruka lojalnost žitelja Ilirskih provincija

Od 15. do 18. stoljeća višegraničnost Hrvatske, s imperijalnim, konfesionalnim, kulturnom i drugim razlikovnostima, temeljni je fenomen svake historijske antropologije usmjerene prema problematikama takva prostora. Iako su koncem 18. i početkom 19. stoljeća, neovisno o silnim poremećajima, tradicionalne imperijalne granice u hrvatskom prostoru u mnogo čemu persistirale,
europski uspon revolucionarne Francuske involvirao je u hrvatske regionalne areale temeljnu europsku problematiku s manje ili više artikuliranim lokalnim interesima, orijentiranima i prema
budućnosti i prema prošlosti.
Težište članka bit će na problematici višestrukih lojalnosti podanika/žitelja Ilirskih provincija, napose najpoduzetnijih među njima, kao što je i Adamić. Sociokulturni, ekonomski pa i politički interesi pojedinaca, tradicijski utemeljene i situacijski nametnute te orijentacijski pretpostavljene potrebe čine svakog pojedinca u to doba krajnje poremećenih, tradicijski ustaljenih načina proizvodnje i razmjene dobara, nužno višestrano orijentiranim u zadovoljavanju osobnih interesa. Jedan je od najrječitijih slučajeva za studij ovog problema Ljudevit Adamić.


Michela Messina
kustosica Gradskih muzeja za povijest i umjetnost iz Trsta

Trst – sudbina luke i građana na razmeđu 18. i 19. stoljeća

Izlaganje iznosi ono što je već istaknuto istoimenom izložbom u Muzeju grada Rijeke, koja je u organizaciji Civici Muasei di Storia ed Arte postavljena istovremeno s izložbom Adamićevo doba (30. ožujka do 29. lipnja 2005.).
I za Trst je tih pola stoljeća, između 1780. i 1830., ključno u gospodarskom razvoju luke i proizvodnje, kao i za demografski i urbanistički rast: krajem 18. stoljeća grad ima otprilike 30.000 stanovnika, a 1841. već je narastao na 80.400 stanovnika. To je doba izgradnje neoklasicističkih palača koje još uvijek obilježavaju lice grada, i doba nastajanja važnih manufaktura, među kojima se ističu proizvođači keramike. Vedute grada i njegovih palača, minijaturni portreti, kostimi i kamenina – svojedobno prikazani na izložbi – pridonose vizualizaciji lica novoga grada i njegovih građana.


Malcolm Scott Hardy
Samostalni istraživač iz Londona

Adamićev London

U vrijeme Adamićeva posjeta Londonu, zimi 1811.–1812., glavni grad bogate trgovačke nacije bio je u naglom usponu. Zbog zahtjeva nametnutih dugotrajnim ratom s Francuskom, kao i zbog potrebe povećanja i održavanja moćne mornarice, Velika se Britanija u to vrijeme pretvara u prvu industrijaliziranu zemlju svijeta.

Izlaganje je popraćeno ilustracijama koje zorno predočuju London onoga doba te mjesta i protagoniste predstavljene u monografiji Adamićevo doba: Rheinebekov pogled na London, Pogled na London iz Greenwicha, Plan Londona, Zgrada Admiraliteta, Somerset House – zgrada sjedišta Mornaričkog vijeća, Brodogradilište Deptford u koje je Adamić dovozio hrastovinu, Fregata Bacchante koja je sudjelovala u napadu na Rijeku 1813. godine.